Eh kad se samo setim divnih vremena...
Benzin na sve strane u plastičnim bocama, restrikcije struje, vode i svega ostalog šta god može da se isključi, propagande na tv, vojne policije koja juri po stanovima i kućama one koji pokušavaju da se sakriju, koliko samo poginulih, raseljenih, pa onda gde god su nas branili “naši”, na tim mestima više nema “nas”, pa slika o nama u svetu, pa sankcije, pa ceo svet protiv nas...
Dal mi samo sanjamo da smo konacno okruzeni normalnim ljudima oko sebe, ljudima kojima je stalo do svoje i budućnosti svoje dece, zdravom ekonomijom, snažnom i pravednom državom bez kriminalaca, sa normalnim političarima, koji gledaju da urade ono najbolje za srbiju, ali se bojim da od toga nema ništa... ipak je to samo san...
“Ma, jebite se, Devedesete, vas mogu jedino psovati...
Za vama niko nece zaliti niti vam stihove kovati...
Jednu ste mladost sludele, budite sretne ako vam i strofu udele...
Pred crkvom pravih vrednosti...”
Cega se vi secate ili bolujete od kolektivne amnezije???