Sledi jutro....
Zbog raznih fizioloskih potreba, neke od nas su morale posto poto popiti kafu i rasaniti se....
Uz kaficu nam se pridruzio i nas dobri domacin koji je i dalje bio pod utiskom veselog putujuceg cirkusa.

I posto je cirkus bio JOS SAMO DANAS U VASEM GRADU, dobri domacin je odlucio da nas povede do Negotina i preda nas Ribolovcu na dalje mazenje i pazenje. Nasem domacinu se pridruzio jos jedan proslovecernji motoras cije ime nisam ni zapantila jer nije bas mnogo bilo prilike za razgovor. Siroma je od nase brbljivosti ostao da cuti, a mozda mu je maca jednostavno pojela jezik....
Ideja pratnje zenskog konvoja je bila sjajna nasem dobrom domacinu.... nama ne, ali nakon tako ljubaznog doceka, zrtvovanja vremena, utrosenih veselih trenutaka i svega ostalog, nismo mogle to da odbijemo....
Put do Ribolavca je protekao uglavnom sa suzama pod zenskim kacigama.
Nenad je kao nas vodic uporno mahao desnom i levom nogom kako bi nam obelezavao rupe na putu. U nekim trenucima je mahao i sa obe noge pa smo pomislile da je tu mozda neki bunar....
Razno vrtenje prstiju nisam razumela pa sam cesto gledala u nebo misleci da mi kaze da se kvari vreme. Vrhunac konvoja je bio i prijatelj koji je sve to tako lepo odpratio svojim motorom tako sto je sve vreme vozio za nama s ukljucenim svim mogucim svetlosnim signalima. Tako nas je valjda stitio od vetra i medveda.....
Zene su ipak resile da prekinu sprdnju i smejuriju, jer je ipak opasno smejati se pod kacigma kao sumanut!
Makica je prva pokazala da je sve to smara pa je ubrzo prestigla naseg nam vodica i ostavila nas daleko, daleko za sobom....
Ja sam ubrzo resila da mu na neki nacin objasnim da smo se smorile pri brzini od 60 km/h pa je stoga i pozurio.
Elem, predao nas je nasem sledecem domacinu Ribolovcu......
Sta reci.... sem pravi domacin.....
Docekao nas uz osmeh i obiman dorucak. Izvrsio pregled motora i sitne popravke istih gde je to bilo potrebno.
Podelio je svoj dom i uprkos poslu posvetio nam vreme. Posto sa nama nije mogao do Pimnica, organizovao je svog i naseg kolegu Debeljana da nam bude vodic do tamo.
Da smo same krenule, nikad ne bismo nasle to mesto.....
Hvala Debeljanu na strpljenju i vodjenju do Pimnica!
Ribolovac prima porudzbine za dorucak....

Domacin kakav se samo pozeleti moze! Ne operecujuc, dobrog srca, ljubazan i gostoljubiv! Hvala na svemu!
Put do Pimnica je bio uglavnom divalj. Put los, dobra i dosta brza voznja s obzirom na uslove. Nekoliko puta se prelazi pruga bez puno obavestenja o istoj. Rastinje kraj puta nije videlo svoje vlasnike decenijama pa nam je davalo neverovatan utisak da se vozimo kroz dzunglu...
Te fotke nemamo, mozda Maja ima, jer smo pomalo zurile.
I dalje nema traga od kise i nevremena.