Volim pse, jako. To je ljubav od najranijeg detinjstva. Macke malo manje, jer sam alergican na njihovu dlaku. Necu reci ni da sam vlasnik, ni da ga imam. Ponosni sam drug mom Pablu, srednjoj beloj pudli. Pablo je neuspesni pokusaj aprikot pudle, jer je beo. Zapravo, nije ceo, jer po ledjima ima zutu crtu, bas kao da ga je pregazio auto koji je prethodno dobrano zagazio u blatnjavu barustinu (dobro, de, preterujem...). Zbog njegovog izgleda, zapravo, zbog boje njegove dlake, jer je ovaj nekim cudom izrastao u lepog i koliko-toliko zdravog psa, on nije bio interesantan svom odgajivacu, pa ga je ovaj tretirao onako kako se ne tretira zivo bice, hranio otpacima i drzao u boksu. Imao je godinu dana, nije bio vakcinisan, bio je strasno uceban i bolestan od upale creva, koju smo lecili mesecima. Danas je to divan trogodisnjak, srecan i razmazen. I zahvalan. Ime je dobio ovako: brz kao Montoya, opasan i ......r poput Eskobara, prefinjen poput Pikasa. Naravno, moj drugar Pablo je cista parodija na sve gore pobrojano. Ali je on neverovatno sarmantan i pametan pas, i ja ga obozavam

Edit: iskopao sliku iz telefona
